Anksioznost nije sudbina!

Anksioznost je jedna od stvari koja je kod nas još uvijek tabu tema iako je prisutna kod skoro svake osobe. Posljednjih godina je u velikom porastu i osoba koja se nikada prije nije susrela s njome, u trenutku napada panike može pomisliti da se nešto loše događa s njome i strah ju je obratiti se za pomoć da ne ispadne etiketirana od strane okoline.

Ono što bismo svi trebali shvatiti da je to osjećaj kojega se možemo riješiti, ali ako ne brinemo o sebi može se vratiti u različitim oblicima i to kada se najmanje nadamo. Javlja se kao posljedica fizičkog, psihičkog ili emocionalnog iscrpljivanja i predstavlja nemogućnost da se suočimo sa svojim problemima, pa ih najčešće izbjegavamo ili ignoriramo.

Mi se zapravo ne možemo maknuti od stvari koje nam izazivaju anksioznost i to je razlog zašto si često ne možemo pomoći u tim situacijama. Za nekoga to će biti stres, za nekoga umor i manjak energije, za nekoga nagle promjene raspoloženja…

Činjenica je da to nije nikakav mentalni poremećaj i niti jedna osoba nema predispozicije za nju. Nismo rođeni s njome, nego je stvaramo sami kroz obrasce ponašanja koje smo preuzeli od svoje okoline (u prvom redu od svojih roditelja). Problem nastaje zato što se društvo razvija, ali ne i naši stavovi i razmišljanja. Nekada je bilo normalno završiti školu i fakultet, zaposliti se i raditi cijelo vrijeme na istom radnom mjestu i onda uživati u zasluženoj mirovini. Danas to tako više nije, ali se ne možemo pomiriti s time jer su nas uvjerili da je to jedino ispravno. I tu dolazi do frustracije, hrane za anksioznost.

Ono što smo naučili u djetinjstvu je ono kako ćemo se ponašati i teško je promijeniti neke stavove ako smo do sada živjeli s uvjerenjem da je to jedino ispravno. Što su nam destruktivnije obrasce ponašanja usadili, to ćemo se teže suočavati sa problemima i izazovima nove generacije. Ne možemo očekivati da ćemo napredovati, ako se generacijski ne mijenjamo i nismo otvoreni za nove ideje.

Postoji nekoliko osnovnih stvari sa kojima smo se svi susreli u djetinjstvu. Primjerice, kada smo bili djeca sve nas su učili da ne treba vjerovati ljudima oko sebe, da nas ljudi mogu lako povrijediti i da se treba držati poznatih ljudi. Kada odrastemo, to se može manifestirati tako da svijet shvaćamo jednim zlim mjestom za život gdje ne možemo nikome vjerovati. U redu je da nismo naivni i da ne vjerujemo svima što god nam rekli, ali činjenica je da je današnje društvo zatvoreno, pesimistično i nepovjerljivo prema apsolutno svemu novome što se pojavi.

Ako su nam stalno ugađali i brinuli o nama, danas možemo biti ovisni o drugim ljudima na način da nismo sami sposobni donositi odluke i stalno tražimo potvrde od drugih. Ništa što napravimo nam nije dovoljno dobro, pa zato ništa ni ne činimo jer je preveliki strah od grešaka, a uvjereni smo da su greške nešto što nam se ne smije događati.

Čest slučaj je i da roditelji previše brinu o djetetovim ocjenama i aktivnostima u školi, pa dijete lako dobije dojam da mora ispuniti velika očekivanja, kako bi bilo prihvaćeno. Kao odrasla osoba, velika je vjerojatnost da će sebi postavljati prevelike ciljeve i od sebe očekivati nemoguće, ali ni to neće biti dovoljno dobro.

Nadalje, sve više je ljudi koji ne pokazuju nikakve emocije. Postoji mogućnost da su takvi ljudi u djetinjstvu dobivali poruke da treba biti hladan i ne pokazivati osjećaje jer će ih ljudi povrijediti. Takvi ljudi onda i sami postanu to od čega bježe, jer s obzirom da ništa ne mogu dati, ništa ne mogu ni primiti. Kako će osoba koja ne zna voljeti primiti ljubav od druge osobe? Nikako, jer nema iskustvo toga. Još je veći problem činjenica da je danas poželjno biti takav.

Ako su nas u djetinjstvu previše upozoravali i štitili, u odrasloj dobi biti ćemo preosjetljivi i sve će nam smetati. Postati ćemo nesposobni živjeti u svijetu koji nije stakleno zvonce i neočekivane stvari nam se događaju svakoga dana, a s njima se ne znamo nositi.

Danas se često govori samo o uspjehu, pogotovo među roditeljima koji se međusobno natječu čije će dijete imati više izvannastavnih aktivnosti. Ako nas uvjere da je uspjeh jedino što je dobro, kao odrasla osoba mi nemamo dovoljno snage i sposobnosti da ispunimo očekivanja ljudi oko nas i svoja vlastita, jer ne znamo da je neuspjeh dio uspjeha, a kada ga doživimo ne znamo krenuti dalje.

Isto tako, često se djecu odgaja na jedan autoritativan način jer je tako najlakše uvesti autorotet. Ljudi koji su odgojeni na takav način, postaju ljudi koji će se cijeli život nekome podređivati, bilo na poslu ili u ljubavnim odnosima ili prijateljstvu. Njih su naučili da će jedino tako dobili ono što žele i oni za drugi način ne znaju. Misle da stalno moraju zavrijediti nečiju pažnju i ljubav, da oni sami nisu dovoljno dobri, nego se tek trebaju dokazati kako bi bili prihvaćeni.

Ako su nas neprestano uspoređivali, ako je naša prijateljica uvijek dobivala bolje ocjene od nas, ako nismo uvijek osvajali medalje na natjecanjima, kakav god da uspjeh ostvarimo kao odrasli ljudi, uvijek ćemo se osjećati manje vrijedno i to nikakav uspjeh ili pohvala neće promijeniti.

Ako ne shvatimo ove generacijske obrasce ponašanja, ako mislimo da je to nešto normalno i da je to naša sudbina, tako će nam i biti. Ovo ne znači da su nam naši roditelji i bližnji željeli loše, upravo suprotno, željeli su nas odgojiti na najbolji mogući način. Ovo nije njihova greška jer su i njih odgajali na isti način i oni za drugo ni ne znaju.

Ako ne nazovemo stvari pravim imenom i ako ne shvatimo da ovi problemi koji nam izgledaju kao karakteristični za nas i kao nešto s čim smo rođeni, nisu ništa drugo nego naučene navike ponašanja, uvijek ćemo se hvatati za njih i samo tako će nam biti dobro (primjerice, ako smo naučeni udovoljavati drugima, tražiti ćemo partnera kojemu možemo ugađati i stalno ćemo ponavljati iste greške jer ih nismo osvijestili). Lijepiti ćemo se uz stvari koje su nam poznate i imati dojam da se neke stvari samo nama događaju (primjerice, ako nemamo sreće u ljubavi, možda samo trebamo osvijestiti kakvi smo kao osobe i što vučemo od djetinjstva).

Svaki problem je moguće riješiti, samo je pitanje koliko smo spremni na to. Kada identificiramo sve ono što nam je izgradilo identitet, anksioznost će nestati. Jer ona se pojavljuje u obliku nelagode kako bi nas pokrenula na promjenu. U ovome nam nitko ne može pomoći ako sami sebi ne odlučimo pomoći. Možemo imati svu moguću podršku i pomoć, ali ako sami ne odbacimo ono što nas čini anksioznima, nećemo ništa postići.

9 komentara Dodaj vlastite

  1. Sjajan tekst, hvala 🌸

    Liked by 1 person

  2. Bravo jako dobar tekst!

    Liked by 1 person

  3. Htio bi samo dodati da ima više vrsta anksioznosti, od ekstrema do lagane… jako podcjenjeno stanje sve u svemu.

    Liked by 1 person

    1. Anita Huzjak kaže:

      Slazem se, nijedna nije ugodna, a lagana je postala novo normalno nazalost!

      Sviđa mi se

      1. Da baš tako. 😩

        Liked by 1 person

  4. zzpsk kaže:

    Odličan post..trebali bi to pročitati brojni roditelji

    Liked by 1 person

    1. Anita Huzjak kaže:

      Hvala! Slazem se, iako je to postao generacijski problem!

      Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s