Upoznati sebe znači krenuti iz početka!

Kada u današnjem društvu postavimo pitanja poput Tko smo?, Kamo idemo? i Zašto živimo?, možemo očekivati da takva pitanja ljudi neće prihvatiti, nego će pričati o nama kao da nismo normalni, jer zašto bi itko postavljao pitanja na koja ne zna odgovor i još više, zahtijevaju od nas razmišljanje. To su temeljna egzistencijalna pitanja i kada čovjek počne razmišljati o njima, velika je vjerojatnost da će pasti u egzistencijalnu krizu koja nije nimalo ugodna. Za mnoge je zapravo okidač za tugu i depresiju.

Kada si postavimo ovakva pitanja, odvajamo od sebe naš posao, karijeru, društvenu i obiteljsku ulogu i shvaćamo da smo to „ogoljeni“ mi i da se nimalo ne poznajemo. Danas često možemo čuti da ljudi govore kako žive za svoju djecu, kako je njihov svijet njihovo dijete, isto tako ljudi se vole nazivati direktorima, liječnicima, profesorima, ekonomistima… ali ne shvaćaju da zapravo ne znaju o sebi ništa.

Svojom karijerom ili društvenom ulogom nastojimo prikriti ono što zapravo jesmo. To ne znači da nam uloge nisu potrebne, već su nužne jer bez njih se ne bismo znali ponašati ovisno o situaciji i što ona od nas zahtijeva. Problem nastaje kada ljudi prihvate te uloge kao svoj temelj i prestanu preuzimati odgovornost za svoja djela, pod izgovorom da drugačije nisu mogli postupiti.

Previše smo zaokupljeni svojim problemima i obavezama koje moramo obaviti kroz dan i previše se skrivamo pod maskama „zanimanja“ u nadi da ćemo nekako promijeniti svijet i učiniti ga boljim.

Ne možemo ništa učiniti boljim, ako prvo sebe ne učinimo boljim. A to znači da se moramo promijeniti ako želimo živjeti bolje!

Kada bi svaka osoba istražila barem jednu stvar koju voli raditi i posvetila se minimalno dva mjeseca intenzivnom razvijanju iste, promijenila bi sebe, svoju perspektivu, a time bi počela pozitivno utjecati na okolinu. Kada ljudi oko nas vide da se s nama nešto događa i da je to pozitivno, nekolicina će se pridružiti jer žele isto za sebe, a većina će naći izgovor jer nema hrabrosti. Ne moramo utjecati na sve, jer prvenstveno promijenili smo sebe što je nama najbitnije. Možda će netko od nekolicine koja se promijenila zbog nas utjecati na nekog drugog.

Upoznati sebe znači početi iz početka, dakle, postavljajući si pitanja Tko smo?, Kamo idemo? i Zašto živimo?. Teško je odgovoriti na pitanje Tko smo? a da pritom ne koristimo svoja radna mjesta ili obiteljske uloge. Primjerice, majčinstvo je velika stvar i uvelike mijenja život, ali djeca jednom odrastu i odu, a tad moramo nastaviti sa životom i naći neku drugu ispunjenost; radni vijek traje određeni niz godina i nakon toga moramo naći nešto novo što će nas obilježavati…

Ništa ne traje vječno, svaka uloga jednom prestane i barem jednom u životu morati ćemo doći do istinskog pitanja Tko smo?. Smislenije je postaviti si ga još u mladosti jer ako otkrijemo sebe dovoljno rano, svoj život možemo učiniti velikim izvorom sreće i zadovoljstva bez obzira na sve. Tako žive oni ljudi koje ponekad susrećemo i čini nam se kao da iz svake situacije izvuku najbolje za sebe i nismo sigurni kako im to točno uspijeva. Odgovor je u tome da znaju tko su i žive tako. Ovo pitanje zapravo znači znati i povezati se s onime u što vjerujemo, što god to bilo, s onime što mislimo i osjećamo i što nas na kraju definira, ono što jesmo. Jednom kada odgovorimo na ovo pitanje, ništa neće moći utjecati na nas i ne moramo strahovati od toga da ćemo se izgubiti na svojem životnom putu, tj. da će nas definirati naše obiteljske, društvene ili radne uloge.

Prihvatiti da smo smrtni i da smo zamjenjivi možda je najveća noćna mora svakog egoista, ali vrijedna promišljanja jer nas može usmjeriti na važnije vrijednosti u našem životu od posla i svakodnevnih problema. Koliko često ste se našli u situaciji da morate napraviti nešto do određenog roka i napravite sve da stignete, a s druge strani svjesni ste činjenice da je moguće da sutra dobijete otkaz i nitko Vas se više neće sjećati? Tako funkcionira većina poslova danas i to ne znači da ljudi nemaju nikakvu vrijednost, iako ih se tako klasificira. Većina ljudi istroši se na poslu i kasnije nema vremena za toliko iščekivano uživanje. Ima li smisla davati 100% sebe, iako nam neće biti vraćeno ni 30%? Ima li smisla da ćemo za ratu kredita u banci napraviti sve da je platimo, a za nas i naše vrijednosti koje jedino imamo nemamo vremena?

Ako nismo u redu sami sa sobom, besmisleno je očekivati da ćemo moći imati iskrena prijateljstva ili održavati bilo kakve međuljudske odnose. Ako ne volimo sami sebe, kako ćemo moći voljeti svojeg partnera? Ako ne znamo kako stvoriti slobodno vrijeme za sebe, nije li glupo očekivati da ćemo ga odvojiti za druge? Sve u životu traži određenu žrtvu, a danas se malo tko spreman žrtvovati. Hoće li nam na kraju svega biti bitno koliko smo dobrog posla odradili ili koliko smo se posvetili nekome za koga smo tvrdili da nam je stalo?

Zajedničkom rastu i napredovanju može doprinijeti samo to da se svatko počne brinuti za svoj osobni rast i razvoj, jer jedino to će učiniti promjenu koju želimo u svijetu. Tako dugo dok ne upoznamo sami sebe, odnosno, tako dugo dok si ne postavimo pitanja na koja se čini da ne postoji odgovor, ne možemo znati ništa. Tako dugo do kad ne odvojimo sebe od svojih svakodnevnih uloga i okoline, nećemo saznati ništa o sebi i nećemo biti korisni ni sebi ni drugima.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s