Design a site like this with WordPress.com
Započnite

Ako misliš da sve znaš, onda možeš biti siguran da nešto radiš pogrešno!

Prihvaćate li lako tuđe mišljenje ili kritiku upućenu Vama? Mislite li da Vas to određuje na neki način ili ne pridajete toliku važnost tome? Zašto je nekima tako teško čuti nešto o sebi čak i ako nije istina, a druge uopće ne dotiče? Čini se da je riječ o dvije krajnosti, ali očito u obje postoji problem sa prihvaćanjem tuđih stavova.

U zadnjih nekoliko godina, prestali smo vjerovati jedni drugima. Na svakom uglu očekujemo neku prijevaru ili da nas netko ošteti u emotivnom, fizičkom ili materijalnom smislu. U zadnje dvije godine, stvari su sve gore, a čini se da na bolje neće ići tako brzo. Problem je u tome što smo kao društvo prestali komunicirati, a sva komunikacija koja je i postojala prije pandemije, preselila se na društvene mreže.

Same društvene platforme i koliko od njih možemo dobiti ovise isključivo o nama, jer mi odabiremo koga ćemo pratiti i čijim ćemo se mislima okružiti. Daju nam veliku slobodu da oko sebe prikupimo istomišljenike, svatko od nas je potpuno slobodan otvoriti stranicu ili grupu gdje će se pridružiti ljudi sa istim mišljenjem. Oni koji to mišljenje ne dijele, napraviti će svoj krug ljudi, ali činjenica je da dijaloga i dalje neće biti.

Kada se netko slaže sa našim mišljenjem u potpunosti, ne možemo ostvariti dijalog. Dijalog je prije svega slušanje i razumijevanje druge osobe i sagledavanje njezinog mišljenja iz nekog svojeg pogleda ili iskustva. Ako netko samo potvrđuje ono što mi govorimo, vjerojatno ćemo se osjećati jako dobro, ali to je samo konverzacija bez ikakve smislene poante.

Ono što radimo je da ponavljamo ponašanja onih „iznad nas“, ponajprije političara koje smo izabrali kako bi nas vodili. Ako čovjek želi biti vođa, mora shvatiti da nema moć i nije „iznad“ drugih nego prije svega mora biti spreman prihvatiti mišljenja drugih i razumjeti one za koje se zalaže. Dijalog je najvažnija vještina nekoga tko želi voditi druge.

Zašto se od ljudi očekuje da budu pošteni i plaćaju porez, ako se oni koji su to izglasali prvi toga ne drže?

Ako želimo nekoga voditi, moramo pokazati primjerom. Kako roditelj može očekivati da će mu se dijete baviti sportom, ako on sam to ne radi? Zašto je popularno mišljenje da direktori i šefovi ne moraju raditi jer imaju ljude koji za njih rade? Zašto bi netko radio za nekoga od koga ne može ništa ni dobiti? Stvar je vrlo jednostavna, sve što radimo, dobro ili loše, vidimo kod nekoga, ponajprije kod svoje obitelji.

Ali, i dalje je ljudima čudno zašto ne mogu dobiti, ono što ne žele ni dati.

Zašto ljudi ne vole slušati?

Zato što se boje da će ih netko previše „uvući“ u svoju priču i probleme. Taj strah je sasvim u redu i nitko nije dužan rješavati nečije probleme. Problem je u tome da sami sebi ne vjerujemo jer ne radimo dovoljno na sebi.

Ako mislimo da sve znamo, onda možemo biti sigurni da nešto radimo pogrešno. Jer ako se na nečemu ima za raditi, onda smo to definitivno mi, svakoga dana.

Osobe koje pomažu drugim ljudima, u prvom redu psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti izazivaju predrasude kod većine ljudi. Često ljudi koji rade korisne stvari u društvu budu prozivani sa negativnim naglaskom. Popularno je mišljenje da je psihijatrima prvima potrebna terapija kako bi mogli pomoći svim luđacima ili da su i sami takvi pa se onda razumiju. Jednim dijelom razmišljanje dolazi iz defektnog obrasca ponašanja starijih ljudi.

Nekada nije bilo toliko brige o mentalnom zdravlju kao danas, radilo se jer se trebalo i preživljavalo. Danas je, prije svega, napredovanjem u svakom smislu, potrebno pričati o mentalnom zdravlju i ljudi žele da im 8 h rada dnevno bude lijepo ili barem podnošljivo. Kada se spoje takvi stariji stavovi i današnji, koji su malo liberalniji, dolazimo do toga da je normalno biti ogorčen, frustriran i raditi nešto što ti se ne sviđa, uz povremena zadovoljstva vikendom.

Ako netko želi raditi na sebi i iz tog razloga posjećuje neku od gore navedenih osoba, takva osoba će postati etiketirana u društvu, jer nije normalno biti sretan i pomoći sebi. Stariji ljudi će na mlade gledati kao na previše osjećajne i nestabilne, a time zapravo samo iskazuju svoje nezadovoljstvo sobom. Problem je što su takve osobe tu da pomognu mladima da se snađu u poslovima i da ih nešto nauče, a kada se takve dvije osobe spoje, starija neće htjeti pomoći, a mlađa će zbog toga biti frustrirana.

Kako je moguće da mi ne možemo saslušati jedni druge, a stručne osobe mogu, bez da se uvuku u priču pacijenta?

Rješenje nije u tome što su te osobe završile fakultet ili edukacije, nego isključivo to što su putem toga imali jedan veliki dio individualnih sati, gdje je cilj bio upoznati samoga sebe i svoj put. Istina je i da takve osobe shvaćaju da nikad ne znaju sve, nego su konstantno u dijalogu s drugima i unaprjeđivanju sebe. Takve osobe, bile stručne ili ne, mogu se smatrati vođama jer znaju kako voditi druge ljude i znaju kako kontrolirati sebe.

Nitko se ne rađa tako da je manje ili više imun na tuđa mišljenja. Zapravo, kada bi znali koliko drugi ljudi malo razmišljaju o nama, uvrijedili bismo se. Svatko je sam sebi najbitniji i razmišlja o tome kako da pomogne ili udovolji sebi. To što čujemo o sebi je uglavnom projekcija drugih ljudi na nas, ono što im smeta na njima samima, a mi smo uglavnom prešli preko toga.

Nekada je bilo normalno da liječnici, znanstvenici, političari i ostali stručnjaci surađuju, a danas ako Vaš liječnik sazna da ste tražili tuđe mišljenje, izbaciti će Vas iz svoje domene bez ikakve empatije. Ako netko napiše članak u kojem argumentirano pobija mišljenje svojeg kolege znanstvenika, može zaboraviti na bilo kakvu suradnju u budućnosti. Ako predsjednik države prigovori nešto premijeru, to će ići preko svih medija i tek tada doći do premijera, nakon čega ćemo imati priliku gledati predstavu na vijestima. Oni idu i korak dalje, pa znaju da je recept posvađati ili zabaviti narod, dok istovremeno rade nešto u svoju korist.

Zašto danas nije normalno reći svoje mišljenje, prihvatiti mišljenje svojeg kolege ili samo slušati druge?

Svi smo previše u svojim problemima, nije nas briga za druge, osim kada nemamo koristi od njih, prijateljstva smo sveli na korist, ljubavne veze na seksualno zadovoljstvo, a komunikaciju na komentare na društvenim mrežama. Bitno je samo da smo svi sve manje u doticaju s drugima, jer smo toliko izgubili kontrolu nad sobom da nas je strah povjeriti se nekome.

Jedan odgovor na “Ako misliš da sve znaš, onda možeš biti siguran da nešto radiš pogrešno!”

  1. Sretna Nova godina i prije svega puno zdravlja tebi Anita i cijeloj tvojoj porodici. Mir, pravda, ljubav i sloboda za sve potlačene narode. Prijateljski poljupci iz Auvergnea (Francuska). ❤

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: