Strah od tuđih mišljenja

Misao je temelj većine naših akcija. Koliko je naš um koristan, toliko je i destruktivan. Prisiliti će nas da vjerujemo u nešto što je čisti proizvod sekundarne misli koja je samo trebala proći kroz nas. Dominantne misli najčešće pretvaramo u akcije. To su misli koje ponekad nazivamo i intuicijama, prilikama za nešto i mogućnostima. Dominantna misao je želja da živimo, da radimo što nam se sviđa i budemo plaćeni za to. Sekundarna misao je da nećemo uspjeti u tome. Zašto sekundarna misao nerijetko pobjeđuje?

Najveći strah koji čovjek može osjetiti je strah od siromaštva. U strahu od siromaštva, nedostatak novaca igra najmanju ulogu. Takav strah očituje se u čovjekovu držanju, osjećaju manje vrijednosti svaki put kada susretne osobu koja ima stalan posao i dostojan život. Čovjek se srami onoga što je postao iako možda nije sam odgovoran za to.

Zbog straha od siromaštva radimo većinu stvari u životu. Takav strah za sobom vuče sve ostale strahove i svaki sljedeći strah koji možemo osjetiti u sebi će izazivati idući. Primjerice, radimo za puno više novaca nego što nam je potrebno samo zato da bi pred drugima ispali bolji i superiorniji, samo zato da nas ne bi mogli kritizirati. Bojimo se gubitka voljene osobe zbog toga što će reći drugi ljudi ako neće biti onako kako se od nas očekuje.

Pri tome se ne zapitamo zašto su bitna očekivanja koje netko ima od nas. Zašto su druge osobe toliko bitne i tko su one da imaju očekivanja od nas. Ispunjavaju li oni naša očekivanja? Imamo li mi uopće očekivanja od drugih ili su možda sva očekivanja nešto što sami stvaramo jer je to ono što bismo htjeli u životu? Možda ne želimo iznevjeriti sami sebe pa naše sumnje gledamo u smislu očekivanja drugih? Odnosno, mislimo li da se nešto očekuje od nas baš zato jer sumnjamo da smo sposobni to ostvariti?

Previše je stvari koje izbjegavamo da ne bi došlo do straha. Izbjegavamo ga jer je time ugrožena neka naša vrijednost, a ne možemo se suprotstaviti onako kako bismo htjeli. Možemo se ili boriti ili pobjeći. Uz to, strah postoji da bismo reagirali. Ako ne reagiramo neće nestati, jer se upravo zbog toga i pojavljuje.

Dobra okolnost je da strah nije ništa drugo doli stanje našeg uma, emocija, što znači da je u potpunosti promjenjivo. Javlja se kao neka vrsta opreza, no najčešće prelazi u trajno stanje našeg organizma, toliko ukorijenjeno u nama da ga mnogi čitav svoj život niti ne osvijeste. Prepoznatljiv je u brojnim simptomima, poput sumnje, stidljivosti, oklijevanja, neodlučnosti i svemu što bi moglo opravdati naš neuspjeh osim nas samih.

Mišljenja su ono što nas izdvaja od drugih, svi ih posjedujemo u velikoj količini i besplatno dijelimo svima koji su ih spremni prihvatiti. Znamo što je najbolje za naše bližnje i poznanike, savjetujemo čak i kada nitko od nas ne traži savjet, kritiziramo jer imamo sumnju u naše sposobnosti i najsretniji smo kada osjetimo nadmoć nad ostalima.

Strah je nešto vrlo nestabilno i ako ne kontroliramo svoj um, nećemo moći kontrolirati ništa drugo. Jedino nad čime imamo potpunu kontrolu su naše vlastite misli. Ako svoj um hranimo dobrim i pozitivnim stvarima, o njima ćemo i misliti. Ako ćemo misliti o pozitivnim stvarima, stvoriti ćemo konkretnu svrhu u životu, a uz vjeru u ciljeve, razviti ćemo konkretne planove kako ih i ostvariti.

Uspješan čovjek nema vremena baviti se tuđim životima.

No, ukoliko ne udaljimo iz svojeg života ljude koji nam svojim dobronamjernim savjetima umanjuju uspjeh jer prvenstveno sami ne vjeruju u svoj, naš um će negativne misli pretvoriti u destruktivno ponašanje prema nama samima. Naš um može nas učiniti uspješnima ili nas uništiti, ovisno o tome čime ga hranimo i čemu smo podložni.

Kada nešto ne uspijemo, počinjemo birati opravdanja zašto nismo uspjeli. Također, trudimo se da svi saznaju razloge zašto nismo uspjeli i borimo se ako netko posumnja u njih. No, nikoga ne zanimaju opravdanja, već uspjeh!

Nitko od nas nije sposoban preuzeti potpunu odgovornost za svoje postupke. Kada god dođe do nekog kaznenog djela, uvijek se traže okolnosti koje će pomoći osobi smanjiti ili osloboditi ga kazne. Ukoliko do toga i ne dođe, okrivljena osoba okriviti će nekog drugog. Kada netko opljačka banku, kriva je država što on nema dovoljno novaca. Ni u kojem slučaju čovjek neće priznati da je kriv on sam što se ne želi pokušati pobrinuti za svoje financije.

Zbog straha od kritike i onoga što će drugi reći, naučili smo imati odgovor na sve. Zbog sve veće zavidnosti koja je danas prisutna, uvijek imamo savjet za svakoga, iako ga ne želimo od svakoga primiti. Znamo što ne želimo, ali ipak radimo isto.

Smatramo se superiornijima nad drugima, a zapravo smo ugroženi u bilo čijoj blizini.

Svakog čovjeka koji svjesno ili nesvjesno, u um druge osobe, svojim postupcima ili riječima usadi kompleks manje vrijednosti, trebalo bi smatrati najgorim od bilo kojeg zločinca.

Državni zakoni pobrinuli su se da se štiti ljudska imovina i život, no još uvijek nema ograničenja u mentalnoj slobodi. Puno poduzetnih ljudi i kreativne mašte uništeno je iz nenamjernih i dobronamjernih savjeta njihovih najbližih.

Upravo ti ljudi svoj um ne drže pod kontrolom, već su se prepustili sudbini koja ih nije obasipala bogatstvom ili unutarnjim mirom. Upravo takvi ljudi najpodložniji su tuđim kritikama i komentarima. Pokušat će uništiti bilo čije snove jer od svojih više nemaju ništa. Ne znaju čak ni što žele u životu jer im je uskraćena sposobnost kreativne mašte. Zanimat će ih svaka sitnica o tuđem životu, znati će najbolje za svakoga i uvijek imati spreman savjet, dok istovremeno o svojem životu neće znati ništa. Najgora kazna za takvog čovjeka je tuđi uspjeh izgrađen na onome u što je on najviše sumnjao!

2 komentara Dodaj vlastite

  1. Ena kaže:

    Toliko ideja, bitnih pitanja i pametnih zaključaka u jednom postu. Meni je ovo dosta dobar podsjetnik da svatko treba preuzeti odgovornost u životu za svoje odluke i ne bježati od toga. Najviše mi se sviđa to kako si rekla da ljudi koji usađuju drugima kompleks manje vrijednosti su zločinci. To je mentalno zlostavljanje za koje mi se čini da se rijetko shvaća dovoljno ozbiljno. To su ljudi sa osjetljivim egom koji se hrane osjećajem superiornosti nad drugima i nikada mi neće biti jasni..mislim da bih bolje razumijela izvanzemaljca xD

    Ono oko čega još trebam i promisliti je – imamo li mi očekivanja od drugih ili to sami stvaramo? Zapravo to meni stvara bujicu pitanja, ne znam ako se netko drugi može poistovjetiti: Koliko zapravo ponekad zamišljamo ta očekivanja, a da druga osoba to nije ni rekla? Ili zašto se osjećamo toliko pod pritiskom tuđih očekivanja? Zašto ne bi bilo više bitno da sebe ne razočaramo i budemo ponosni na sebe? Zašto mi se čini lakše oslanjati na potvrdu drugih ljudi?

    Što se tiče straha.. samo bih dodala nešto što si natuknula. Obično se spominju te dvije reakcije: bori se ili bježi. No, treća moguća reakcija je da se paraliziraš. Da se osjećaš ‘zalijepljeno’, poput drva koje se ne može maknut. Eto, čisto ja imam problema sa tim pa.. znam da i bježim, ali sam se pronašla u ovome trećem kad sam jednom pročitala o tome.

    I da, kontrola vlastitih misli, to je pravo umijeće. To me podsjeća na englesku izreku koja kaže da ne možemo kontrolirati vanjske situacije, ali možemo kontrolirati našu reakciju na njih. Kroz meditacije sam nekako shvatila da treba vježbati prihvatiti misli i emocije i otpustiti ih. Pustiti ih da ‘prostruje’ kroz tijelo i izađu van. Kontrola mi čak zvuči naporno i da se nešto treba forsirati. Iako bitna je snaga volje i dosljednost.

    Eto, dugačak komentar, no čitam o ovakvim temama i zapravo bih rado raspravljala sa drugima o tome. 🙂

    Liked by 1 person

    1. Anita Huzjak kaže:

      Hvala ti na komentaru! 😊

      Danas je postalo normalno da komentiras sve i svakoga i zapravo mnogi ni ne razmisljaju kako to drugi ljudi shvacaju (jer nekome ces snizit samopouzdanje, a drugome je to samo nebitan komentar). A jos je zalosnije da to sve cesce cujes od “uspjesnih” i izgradenih ljudi 😞

      Pa ovo za ocekivanja, ja osobno smatram da ih svatko od nas ima za sebe i onda nas je strah ako ih ne ispunimo jer si tako snizimo ego. A cinjenica je da 80% stvari su one koje sami sebi stvaramo u glavi zbog nasih strahova, a one niti ne postoje, recimo neka lazna stvarnost. Cak je lakse ako neko drugi ima ocekivanja od tebe nego da ti imas sama za sebe, jer je lakse razocarat drugoga nego sebe! Tako da nekako su ta ocekivanja nesto najgore! Treba imat cilj ali ne i ocekivanja, jer ces se uvijek razocarat!

      Istina, dogadalo mi se i jos mi se zna dogoditi, to je vec kad strah ode u anksioznost, koja je po prirodi jako neugodna, ali zapravo bezopasna. Onako, nekad te strah tvojih misli i nekad ni ne znas cega te strah i zato te jos vise strah, ali i za to ima rjesenja, samo treba volje! 😊😇

      Upravo to, na stvari ne mozes utjecat, ali na svoje reakcije mozes! Jer od misli i dogadaja ne mozes bjezat, jer te onda jos vise love i brzo si u tom zacaranom krugu! Treba samo znati koje emocije prihvacati i davati im vaznost, a kojima ne! Iako to je lakse reci, nego napraviti! Samokontrola je za mene osobno najvaznija vjestina koju mozes izvjezbati, jer nekad ako reagiras preintenzivno (pogotovo ako je na tuđe misljenje) samo dokazujes drugoj osobi da ti smeta i dajes joj do znanja da je uspjela u svom naumu. Kad se vec drugi ne znaju kontrolirati, lijepo im je pokazati da ti znas! 😊

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s