Tvoja sudbina je ona u koju sam sebe uvjeriš!

Mnoge stvari koje nam se dogode u životu promatramo samo sa svoje perspektive i često pomislimo zašto se to događa baš nama, tražimo razloge kako bi si opravdali loše stvari koje su nam se dogodile i padnemo u jedan vrtlog jakih emocija koje nas dovode do tjeskobe i samosažaljenja. Istina je takva da se loši događaji često ne mogu predvidjeti i jako je teško odabrati kako ćemo reagirati na njih i nositi se s njima. Možemo utjecati na to kako ćemo gledati na stvari, ali nije uvijek lako prakticirati to jer su nam emocije glasnije od razuma.

Mnogi vjeruju kako su loše stvari koje im se dogode i tako im iznenada promjene život, njihova loša sudbina, nesreća. Oni se ne trude promijeniti svoju lošu sreću jer je lakše tugovati nad situacijom za koju su se uvjerili da je nepromjenjiva nego poduzeti neke stvari. No, zašto na našu nesreću ili lošu sudbinu ne bismo gledali kao na priliku da iz nje izađemo bolji? Nitko ne garantira da će biti lako, nitko ne zna kakav će biti ishod, ali nije li lakše truditi se nešto promijeniti nego se pomiriti sa situacijom za koju znamo da se sama od sebe sigurno neće promijeniti?

Obično jedan loš događaj ili neuspjeh za sobom vuče i drugi, zato su neki ljudi jednostavno osuđeni na propast. Ali isto tako, dobri događaji i uspjeh isto idu jedan za drugim, pa onda vjerujemo kako netko ima dobru sreću u životu, njemu se „posrećilo“. Što se događa kada malo bolje promotrimo ove stvari? Nije li život rezultat onoga što čovjek radi i posljedica njegovog truda? Ne dolazi li uspjeh nakon neuspjeha i nije li potrebno vjerovati isključivo sebi za ostvarenje samoga sebe? Možda ovo zvuči utopijski za mnoge ljude, ali pogledamo li oko sebe i u prošlost, nisu li najuspješniji ljudi oni koji stalno rade i dogodilo im se nešto u prošlosti što ih je obilježilo? Mogli su reći da imaju lošu sreću i nastaviti egzistirati jer je lakše tako nego se programirati na uspješnost.

Što je to što neke ljude izdvaja od drugih? Je li to stvarno dobra ili loša sreća?

Svakome od nas se u životu dogodilo ili će se dogoditi nešto što će naizgled preokrenuti naš život i nećemo se znati nositi sa situacijom. Na nama je hoće li nas to slomiti ili ćemo to upotrijebiti kako bismo upravo s tom nesrećom stvorili našu sreću.

Što je s ljudima koji imaju problema s depresijom, anksioznošću ili niskim samopouzdanjem? Zaslužili su to pa se zato moramo distancirati? Oni nisu normalni i ne smijemo biti u društvu s njima jer ćemo se zaraziti? Sami su htjeli da im se to dogodi, zamolili su depresiju da im dođe jer vole glumiti žrtvu i ne da im se raditi u životu? Što je s ljudima koji se bore sa poremećajima u prehrani? Htjeli su biti mršavi pa su sada sigurno sretni i sami su to izabrali? Što je s djecom koja su u školi dobivala loše ocjene kada su svi drugi oko njih bili jako uspješni učenici? Rođena su glupa i treba ih pustiti jer ionako ništa neće biti od njih, njihovi roditelji sigurno nemaju autoritet nad njima i zaslužili su da ih se izbjegava? Netko nije dobar u sportu u školi? Nikako ga ne treba uzeti u svoju ekipu jer će biti loše za ugled vrhunske djece koja su toliko talentirana u svim aspektima svojega života, toliko da njihovi roditelji naprosto ne znaju s čime će se oni baviti u budućnosti.

Danas svi znamo za genijalnost Einsteina, a znamo li da nije mogao dobiti posao nakon završenog fakulteta? Znamo koliko je Oprah utjecajna, a znamo li da je doživjela traume i silovanje u djetinjstvu? Vjerojatno i danas ima ožiljke od nasilja koje vidi svakog dana, pa ne smatra da ima lošu sreću u životu i da je za nju suđeno tako! Znamo koliko je popularan Ronaldo, najbolji nogometaš na svijetu, a znamo li da je odrastao u siromaštvu? Da je Henry Ford prihvatio kritike svojih inženjera kada su mu rekli da ne mogu napraviti to što traži od njih, danas bi smatrali da smo osuđeni da ne napredujemo i vozili se u kočijama?

Svi ovi ljudi mogli su reći da njihovi snovi nisu za njih, naći izgovore u svojoj prošlosti i prepustili se lošoj sudbini. Ali oni su imali snove i ciljeve. Uspjeh je povezan s emocijama, nećemo uspjeti ako nam netko kaže da ako nešto napravimo, da ćemo imati puno novaca i moći s njime sve što poželimo, nećemo uspjeti ako bi naši roditelji bili ponosni na nas ako završimo određeni fakultet i stvorimo dobru karijeru. Uspjeti ćemo jedino ako imamo emotivni cilj, ako imamo emociju, ako kada zamislimo ono što želimo pritom budemo preplavljeni tom emocijom. Osoba koja želi biti poznati umjetnik, kada vizualizira sebe u galeriji punoj slika mora biti preplavljen emocijom koju bi tada osjećao i već je na pola puta ostvario svoj cilj. Jer neće raditi za nešto što želi narod ili njegovi bližnji, poznaje sebe i zna kako se želi osjećati jednoga dana. Ako netko želi biti uspješan liječnik, pa neće ga uspješnim učiniti plaća koja će mu biti isplaćena svaki mjesec, nego ljudi koji će mu biti zahvalni do kraja života što im je pomogao. Takvi ljudi svjesni su da uspjeh ne ide na brzinu, oni ne odugovlače ali znaju čekati rezultate svojega uspjeha.

Neki ljudi žele biti uspješni ali nikako da im se „posreći“? Pa istina je da bi svi rado bili uspješni, ali ne bi platili cijenu svojeg uspjeha. Nažalost, mnogima se danas stvarno „posreći“ jer su članovi obitelji koja je uspješna pa naslijede bogatstvo. No, oni su rijetko kada uspješni. Možda za druge ljude. Za vlastito ostvarenje i zadovoljstvo te uspješnost prema samome sebi potrebno je puno više od posjedovanja novaca.

Sljedeći puta kada mislimo da nama uspjeh nije suđen jer nismo rođeni pod sretnom zvijezdom, umjesto toga trebali bismo se zapitati koji su naši nedostatci i kakve nam oni emocije izazivaju? Bi li nas učinilo sretnim ako bismo se riješili anksioznosti? Možda je rješenje da i druge naučimo kako da to naprave svojim primjerom? Imamo li problema sa poremećajima bilo koje vrste? Je li rješenje da otkrijemo više o njima i postanemo stručnjaci u tom području i tako pomognemo sebi i drugima? Na kraju, svi mi nešto prodajemo. Ili svoje usluge ili svoje vrijeme. Pa zašto onda ne bi to bilo nešto korisno?

Je li za osobu koja ima 40 godina prekasno da upiše fakultet jer je normalno završiti ga s 25 godina? Ako tako osoba misli, onda je to njezina istina i nitko je neće uvjeriti u suprotno. Može li dijete koje je bilo loše i omalovažavano u sportu postati sportski trener? Može ako je shvatilo da to nije njegova istina, nego kompleksi drugih ljudi.

Sve je tako kako si sami posložimo.

A najveća nesreća je ona u koju sami sebe uvjerimo. Isto tako, najveća sreća je ona koju sami sebi stvorimo, za sebe.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s