Živimo u vremenu kada se naglasak sve više stavlja na samoaktualizaciju i ispunjavanje svojeg punog potencijala. Samoaktualizacija je najviši stupanj razvoja koji čovjek može doživjeti, predstavlja put prema samoizražavanju i svjesnosti samoga sebe. Kod mnogih ona je izvor materijalnog bogatstva i unutarnjeg mira, dok kod drugih dovodi do frustracije. Gdje god da pogledamo, uvijek je prva i najvažnija stvar imati postavljene ciljeve. Ako nemamo ciljeve, ne možemo ništa ni postići, jer ne znamo koji nam je fokus. No, što kada ni sami ne znamo što želimo od života?
U ranijim vremenima, tradicija je bila temelj društvenog uređenja, nije bilo individualizacije i svatko je imao točno određenu ulogu u društvu. Nije bilo potrebe za autentičnosti jer je svatko vjerovao da mora nastaviti obiteljsku tradiciju i tako pronaći određeno mjesto u društvu. To ne znači da je nekada bilo lakše pronaći posao nego što je danas, nego ljudi nisu išli za tim da bi mogli postići nešto više od onoga što je postigla njihova obitelj.
Danas je puno više mogućnosti za oblikovati vlastiti život.
Sigurnost više ne postoji, nitko nema garanciju da ima siguran posao i siguran novac. Jedino na što se možemo osloniti je mi sami. Kada nemamo siguran put, kada počinjemo od ničega, moramo znati što želimo i kamo idemo. Ako to ne znamo, mala je vjerojatnost da ćemo otići bilo gdje. Ciljevi su tu da nas vode do ispunjenja naše svrhe, što znači da prije njih moramo znati koja je naša svrha. Ako ne znamo koja je, a idemo prema nečemu, vjerojatno do tamo nikada nećemo doći!
Svrha je krajnji cilj koji želimo postići, ona je namjera koju imamo prema životu. Ona ne može biti nešto što radimo samo za nas, ako je nečija svrha da se obogati i živi luksuzno, ona je promašena u svojoj osnovi. Svrha je trag koji ostavljamo na svijetu, nešto što će i drugi moći koristiti nakon nas i to ne u vidu novaca ili nečega materijalnog, nego ideja. Ona je nešto čime možemo doprinijeti svijetu da ga učinimo boljim, zato ne uključuje samo naše zadovoljstvo.
Kada upoznamo sebe i znamo što želimo raditi, bilo to da svojim uslugama pomažemo drugim ljudima ili da otkrijemo nešto što će pomoći razvijanju kulture ili znanosti, možemo razmišljati o ciljevima. Ciljevi se razlikuju od svrhe zato što oni jesu vezani za nas i naše emocije. Nećemo se potruditi oko ničega što nam ne izaziva nikakvu emociju, odnosno, za nešto za što nemamo želju raditi.
Ništa se ne događa slučajno ili čekajući bolja vremena, za sve je potrebna odluka, možda čak i na nesvjesnoj razini. Nitko ne radi stvari zbog njih samih, jer kao takve ne pružaju nikakvo zadovoljstvo. Nitko se neće potruditi da ima više novaca, ako ne zna na što ga želi potrošiti, nitko se neće potruditi da izgradi veliku kuću, ako u njoj neće moći živjeti. Materijalne stvari su samo sredstva koja nam omogućuju da ostvarimo svoje ciljeve, nešto što nam budi određene emocije, iako ih često smatramo krajnjim ciljevima.
Ukoliko mislimo da nešto ne možemo ostvariti, to samo znači da nemamo dovoljnu želju da nešto radimo.
Jer ne postoji čovjek koji se neće potruditi za nešto što zaista želi. Isto tako, ne postoji stvar koju čovjek ne može naučiti. Kada počnemo nešto raditi, kada krenemo od ničega, normalno je da ne znamo točno što želimo. Primjerice, ne možemo znati da volimo putovati ako nikada nismo putovali, ako nemamo iskustvo upoznavanja novih država i kultura. Zato i ciljevi jesu nešto što je samo naše i za što moramo poznavati sebe. Cilj ne može biti novac. Novac je sredstvo za koje ćemo se potruditi da ga imamo ako želimo doživjeti iskustvo koje u nama budi emocije.
Nadalje, da bismo ostvarili svoje ciljeve i na kraju, svoju svrhu, moramo biti odgovorni prema samome sebi. Ne možemo očekivati da ćemo biti motivirani svakoga dana da radimo za svoje ciljeve, ali možemo biti disciplinirani. Kada jednom steknemo disciplinu, raditi ćemo iako nismo motivirani, a uzbuđivati će nas naši ciljevi. Kada smo odgovorni prema samima sebi, nećemo se htjeti razočarati i obaviti ćemo ono što smo sami sebi obećali. Trebamo uzeti kao odgovornost sebi da ćemo učiniti sve da ljudi koje volimo žive najboljim mogućim životom.
Nikome nije lako slušati sumnje u glavi koje nam govore kako nećemo uspjeti i kako nismo dovoljno sposobni da nešto izazovno i teško ostvarimo. Ali, također u nama postoji jedan puno tiši glas koji nam govori da je moguće. Oni koji odluče poslušati taj glas, naučili su gledati na svijet tako da vide mogućnosti i na svaki izazov gledaju kao na priliku da nešto ostvare, dok oni koji slušaju samo sumnje nađu izgovore. Za ono dobro treba se potruditi, a ono loše dogoditi će se svakako. Uvijek je zlo glasnije od dobroga, pitanje je samo na što se želimo fokusirati.
Nikada ne dopusti da ti razlog zašto želiš neke stvari bude izgovor zbog kojih ih ne radiš.
Ako se na samo dva mjeseca maknemo od negativnih vijesti i medija, nećemo ništa propustiti. Ali ako se na samo dva mjeseca fokusiramo na dobre stvari, što je puno teže, sve će se promijeniti. A promijeniti će se zato, jer ćemo mi postati bolji. Jer nema napretka bez osobnog napretka i promjenu nećemo vidjeti tako dugo dok sami sebe ne promijenimo!
Anita Huzjak 
Komentiraj